HRONIKA SBIZS 453: Glušci – najjužnije srpsko selo u Hrvatskoj скачать в хорошем качестве

HRONIKA SBIZS 453: Glušci – najjužnije srpsko selo u Hrvatskoj

Od dubrovačko-crnogorske granice na jugu, od Konavala pa sve do Skradina na severu Hrvatske, jedino preostalo srpsko selo, najjužnija pravoslavna zajednica kako za njih često kažu, selo je Glušci u sastavu grada Metkovića. Ratovi u prošlosti zauvek su ostavili traga na malo i pitomo selo Glušci u blizini Metkovića, trajne ožiljke na generacije njegovih meštana, ali ponos i inat da opstanu i ostanu i u najtežim vremenima nikada nisu izostali. Do Drugog svetskog rata u Glušcima je živelo više od dve stotine pravoslavnih Srba. U jesen 1944. godine ustaše su iz ovog mesta u logor Jasenovac odvele više od 90 duša, uglavnom žena i dece uzrasta do sedam godina, i time u jednom danu prepolovili broj stanovnika. Od tih rana Glušci su se sporo i teško oporavljali, jer su mučenički postradali oni koji su tek trebali produžiti lozu i život u ovom kraju u dolini Neretve. Pobijene su žene i nejač, od tek rođenog deteta do onog koje je trebalo krenuti u školu. Svi oni ubijeni su u Jasenovcu. Tada je počelo najveće stradanje ovog sela. Svedok tom zločinu, simbol sećanja na sve postradale, danas je spomenik svih žrtava iz tog perioda koji imamo u selu i na kojem se jasno mogu videti kako njihova imena, tako i godine rođenja i smrti. Jedna žena sa svojim jednogodišnjim sinom uspela je pobeći i to su bili jedini preživeli iz tog masovnog pokolja – pokazujući na spomenik u Glušcima priča nam Stanko Arnaut, predsednik Mesne zajednice Glušci i jedan od malobrojnih, mlađih ljudi koji danas sa porodicom, majkom, suprugom i maloletnom decom živi u Glušcima. Ni pola veka od tada nije prošlo, a novi ratni vihor nadvio se i nad Glušce. Na samom početku rata devedesetih, hrvatska vojska i policija odvele su gotovo svu mušku čeljad iz sela u logor „Lora“ u Splitu, a potom u zatvor u Šibenik, pod optužnicom da su spremali „oružanu pobunu protiv RH“. Teško je zamisliti kako dvedesetak muških glava jednog malenog i izopštenog sela može napasti državu, rekli bi meštani, ali to više i nije za analiziranje. U selu su ostale žene i deca, odolevajući svim pritiscima i teškim situacijama kroz koje su prolazili, uzdajući se u Božju pravdu zbog nevinosti svojih najmilijih. Nakon nekoliko meseci zatvoreništva muškarci su u razmeni zarobljenika pušteni živi svojim kućama. Mnogi od njih pokupili su svoje porodice i život potražili daleko od rodnih kuća, oni najistrajniji i najodlučniji nisu želeli otići i napustiti ono jedino što su mogli nazvati svojim – parče pradedovske zemlje. Bez posla, sigurnosti, bez prvih komšija i rođaka, među miniranim kućama svojih sunarodnika, onima koji su ostali nije bilo lako, ali su ih zajedničke muke i nevolje još više ujedinile i osnažile, učvrstile u želji da svojim Glušcima ne uskrate dašak preostalog života.