Dadilja je pjevala uspavanku — ne znajući da je milijunaš iza vrata bio zaljubljen u njezin glas скачать в хорошем качестве

Dadilja je pjevala uspavanku — ne znajući da je milijunaš iza vrata bio zaljubljen u njezin glas

Dadilja nježno pjeva uspavanku djetetu, nesvjesna da iza vrata stoji milijunaš — očaran ne samo njezinim glasom, već i toplinom koju prenosi svakom stihom. Ovo je priča o tihoj ljubavi koja se rađa tamo gdje je najmanje očekivana. Sunce je polako zalazilo iza obronaka Medvednice, bacajući zlatne zrake kroz prostrane prozore luksuzne vile u elitnom dijelu Zagreba. Dvokatnica od bijelog kamena, okružena njegovano uređenim vrtom i visokom živicom, pružala je savršenu privatnost svom vlasniku, jednom od najbogatijih poduzetnika u Hrvatskoj. Lovro Petrović, čovjek u ranim četrdesetima, sjedio je u svojoj radnoj sobi okružen papirima i digitalnim ekranima. Njegovo carstvo nekretnina i tehnoloških investicija zahtijevalo je neprestanu pažnju, ali večeras mu je koncentracija bila narušena. Kroz poluotvorena vrata dopirao je glas koji ga je već tjednima ostavljao bez daha. "Mjesec žuti, sunce malo, na nebu se igralo..." Melodija uspavanke lebdjela je hodnikom, dopirući iz dječje sobe gdje je nova dadilja uspavljivala njegovu četverogodišnju kćer Katarinu. Lovro je odložio naočale i zatvorio oči. Taj glas — topao, baršunast, s blagim primorskim naglaskom — budio je u njemu osjećaje koje je mislio da je odavno sahranio. Dvije godine nakon što je njegova supruga Tanja poginula u prometnoj nesreći, ostavljajući ga samog s malom kćeri, prvi put je osjetio kako mu srce ponovno oživljava. Dadilja Gabriela Šarić stigla je u njihov dom prije dva mjeseca, nakon što je prethodna njegovateljica iznenada dala otkaz. Sa svojih dvadeset i osam godina, Gabriela je bila neočekivano zrela i stručna za svoj posao. Diplomirana glazbenica koja je zbog ekonomske situacije privremeno odgodila karijeru u operi, donijela je u njihov dom nešto što je dugo nedostajalo — glazbu i toplinu. "Tata, tata! Dođi vidjeti što smo napravile!" uzviknula je Katarina kada je Lovro konačno skupio hrabrost i prišao dječjoj sobi. Malena djevojčica s kovrčavom smeđom kosom skakutala je po krevetu u ružičastoj pidžami, dok je Gabriela pospremala razbacane igračke. "Gabriela mi je pomogla napraviti dvorac od jastuka i pjevala mi pjesmu o princezi i zmaju!" objasnila je djevojčica uzbuđeno. Lovro se nasmiješio kćeri, ali njegov pogled nesvjesno je tražio dadilju. Gabriela je bila srednje visine, vitke građe, s kosom boje meda skupljenom u neurednu punđu. Njezine oči, tople i smeđe poput jesenjeg lišća, uvijek su izbjegavale izravan kontakt s njegovim. Nosila je jednostavnu odjeću — traperice i bijelu košulju — ali čak i u toj svakodnevnoj odjeći, imala je držanje glazbenice. "Gospodine Petrović, nisam vas čula da dolazite," rekla je Gabriela, uspravivši se i popravljajući kosu nervoznim pokretom. "Upravo smo završavale večernju rutinu." "Molim vas, zovite me Lovro," rekao je po stoti put, iako je znao da ona to neće učiniti. Gabriela je uvijek održavala profesionalnu distancu, što ga je istovremeno frustriralo i intrigiralo. Nakon što je poljubio kćer za laku noć i pričekao da zaspi, Lovro je pozvao Gabrielu u dnevni boravak. To je postao njihov nepisani ritual — kratak razgovor o Katarininim aktivnostima i napretku prije nego što bi se Gabriela povukla u svoje odaje u odvojenom dijelu kuće. "Danas je ponovno pitala za majku," rekla je Gabriela tiho, sjedeći na rubu kauča s šalicom čaja u rukama. "Pokazala sam joj fotografije koje držite u albumu, kao što ste rekli da je u redu. Mislim da joj to pomaže." Lovro je kimnuo, osjećajući poznatu bol u prsima. "Hvala vam. Teško je... objasniti četverogodišnjakinji zašto se mama ne vraća kući." Gabriela je podignula pogled, a u očima joj se vidjelo razumijevanje koje nije bilo samo profesionalno. "Moj otac je umro kad sam imala šest godina. Majka mi je pjevala uspavanke svake večeri, čak i kad sam bila prevelika za to. Govorila je da glazba liječi duše, i onih koji slušaju i onih koji pjevaju." "To objašnjava," promrmljao je Lovro. "Molim?" "Vaš glas. On... liječi." Riječi su izašle prije nego što ih je mogao zaustaviti...