2/4 Dokumentarni film: Bl. Marija Terezija od sv. Josipa скачать в хорошем качестве

2/4 Dokumentarni film: Bl. Marija Terezija od sv. Josipa

Bio je 21. siječnja 1890. kada je u snu imala uznemirujuće prikazanje. Vidjela je živo raspelo prirodne veličine, potpuno obavijeno trnovitom krunom, ruke raširene kao u znak života i dirljiv i užasan izraz koji je izazivao žaljenje. Sada sam shvaćala jasno što je Bog htio od mene: molitvu i ispaštanje, boriti se s Njime za slobodu svete Crkve. Korak po korak, Marija kao da je slijedila jedan puteljak zacrtan upravo za nju. Slučajno čitanje života sv. Terezije Avilske potvrdilo joj je intenzitet njezinih najintimnijih želja. Pronašla je ono za čime je tragala: Karmel. Jedino je Karmel odgovarao njezinu idealu. Idealni karmelićanin molitve i sjedinjenja s Bogom ju je očarao do te mjere da je željela postati kćerka svete Terezije Avilske. One su uostalom nosile smeđu odjeću iz njezine vizije. Možda je bila na pravom putu? „Ne", odgovorio joj je njezin ispovjednik. „Nije to tvoj poziv. Bog ima za tebe spremljenu sasvim drugu stvar." Značenje toga „sasvim drugoga" se uskoro pokazalo. Ako klauzura nije bio njezin put, onda je trebalo djelovati na drugačiji način. Na povratku s jednog od njezinih putovanja s barunicom i pošto ju je podržao berlinski svećenik dr. Janel, Marija je htjela ostvariti svoju staru želju da pomaže djeci, siromašnima i napuštenima koji žive na gradskim ulicama. Učinila je to s takvim zanosom i energijom da ju nijedna prepreka nije mogla zaustaviti. Pronađoh jednu malu staru kuću u ulici Dei Pioppi 112. Bila je vrlo skromna, ali za početak je bila dobra. Tako je ugledao svjetlo 2. kolovoza 1891. prvi dom za beskućnike buduće družbe, početak velikog djela koje će se tijekom godina razviti i umnožiti kao domovi za beskućnike svetog Josipa. Marija je tako počela ostvarivati svoju zamisao o karmelićanskoj odanosti dajući ime i namjeru novoj zajednici. Karmelićanke Božanskog Srca Isusova su se posvetile pokajanju, njihovom osobnom spasenju, za službu i spasenje duša. Velika avantura je tek započela. Zaista, polazeći od one male kuće za djecu bez doma, kako ju je Utemeljiteljica voljela nazivati, put je još bio dugačak i vijugav, rekla bih, jedna odiseja. Posvetila je cijeli svoj život povećanju i širenju svoga djela, tražeći istodobno da crkvene vlasti službeno priznaju ustanovu i mogućnost nalaženja mjesta za glavno sjedište. Njezino lutanje u tom traganju bilo je zamorno i iscrpljujuće i stavilo je na kušnju njezino djelo, ali je uvijek imala potporu u svojoj postojanoj vjeri i u beskrajnu strpljenju. Vlakom, brodom, čak i pješice. Bezbrojna su bila putovanja koje je Majka učinila u Europi i preko oceana, gdje je neumorno otvarala kuće i samostane koji bi iskazivali njezin karmelićanski uzor. Ta tipična ženska ustrajnost i način na koji su ostvarena djela od tada do danas čine od Majke Terezije lik najveće aktualnosti koji treba oponašati i u naše doba. „Za Karmel bih se dala razapeti." govorila je. Ali pošto je tvrdila da po Božjem planu nije trebala postati redovnica u samostanu, već utemeljiteljica nove vjerske obitelji, htjela je zadržati karizmatsku osobitost u okviru obitelji koju je snažno željela, a koja službeno još nije postojala. Molitva, zauzimanje i štićenje, biti u prisutnosti živućega Boga djelujući aktivno u spasenju svoje i tuđih duša. 1897. po dolasku u Rim primili su je nadstojnici karmelićanskog reda i premda još družba nije imala konačno ime, bila je primljena unutar samog reda. Poslije tolikih putovanja, tolikih odbijanja i tolikih čekanja u predsobljima, konačno se stiglo do važnog cilja.