Konobarici je ispao tanjur – a direktor je sišao s pozornice samo da bi joj pomogao. скачать в хорошем качестве

Konobarici je ispao tanjur – a direktor je sišao s pozornice samo da bi joj pomogao.

U prepunoj sali, gdje je svaka pažnja bila usmjerena na glamuroznu pozornicu, dogodio se mali incident – konobarici je ispao tanjur. No ono što se dogodilo zatim iznenadilo sve: direktor, pred svima, sišao je s pozornice kako bi joj pomogao. Ova neočekivana gesta otkriva mnogo više od pukog čina ljubaznosti – pogledajte priču koja vraća vjeru u ljude. Kasno listopadsko jutro u Zagrebu. Magla se polagano dizala iznad Gornjeg grada dok je Maja Kovačić žurno koračala Ilicom prema restoranu "Stari krovovi". Već treći mjesec radila je kao konobarica u tom uglednom restoranu s pogledom na Trg bana Jelačića, a danas je bila posebno nervozna. "Stari krovovi" su bili domaćini važnog poslovnog skupa, a glavni govornik bio je Tomislav Petrić, direktor "Adriatech" kompanije, jedne od najuspješnijih IT tvrtki u regiji. Maja je upravo završila drugu godinu ekonomije na Zagrebačkom sveučilištu i sanjala je o pripravništvu u nekoj uglednoj kompaniji. Možda je ovo bila njezina prilika da se istakne. "Dobro jutro, Maja! Jesi spremna za današnji kaos?" dobacio joj je Davor, šef konobara, dok je vezivala pregaču. "Kao i uvijek," nasmiješila se Maja, iako je osjećala kako joj srce lupa od nervoze. Restoran se brzo punio poslovnim ljudima u odijelima. Miris svježe kave miješao se s tihim žamorom razgovora. Maja je vješto balansirala između stolova, poslužujući goste s osmijehom koji je skrivao njezinu nervozu. "Stolovi sedam, osam i devet su tvoji," rekao je Davor. "Budi posebno pažljiva, za stolom devet sjedi gospodin Petrić s najvažnijim gostima." Maja je progutala knedlu. Ovo je bila prilika da ostavi dobar dojam, ali također i prilika da nešto pogrešno učini pred najvažnijim ljudima u restoranu. Dok je posluživala goste, prisluškivala je dijelove razgovora o novim projektima, tržišnim trendovima i planovima za širenje. Svaki put kad bi prišla stolu gdje je sjedio Tomislav Petrić, primijetila je njegovu karizmu i način na koji je pažljivo slušao svoje sugovornike. Bio je drugačiji od ostalih direktora – nije prekidao druge, smijao se iskreno i zahvaljivao osoblju svaki put kad bi mu nešto donijeli. Tog jutra nebo nad Zagrebom bilo je sivo, a kišne kapi povremeno su udarale o velike prozore restorana. Unutra je bilo toplo i ugodno, miris kave i svježe pečenih kroasana širio se prostorom. Maja je primijetila kako gosti skidaju kapute i šalove, ostavljajući za sobom tragove jeseni. "Danas je veliki dan," šapnula joj je kolegica Tena dok su zajedno stajale kraj šanka čekajući narudžbe. "Čula sam da Adriatech planira otvoriti novi ured u Zagrebu. Traže najmanje dvadeset novih zaposlenika." Majine oči zasjale su na tu informaciju. Dvadeset novih zaposlenika! Njezino srce ponovno je počelo brže kucati. Možda bi mogla biti jedna od njih, ako nekako uspije ostaviti dobar dojam. Približavalo se vrijeme Petrićevog govora. Restoran je bio pun do posljednjeg mjesta. Kroz prozore se mogao vidjeti Trg bana Jelačića gdje su prolaznici žurili pod kišobranima, nesvjesni važnog događaja koji se odvijao samo nekoliko metara iznad njih. Maja je promatrala kako tehničari postavljaju mikrofon i provjeravaju rasvjetu na maloj pozornici. Primijetila je kako Tomislav Petrić mirno sjedi za svojim stolom, pregledavajući bilješke i povremeno se nasmiješivši nekom od svojih suradnika. Nije izgledao nervozno poput drugih govornika koje je vidjela u restoranu. Zračio je mirnoćom i samopouzdanjem koje je bilo zarazno. "Maja, molim te odnesi još jednu kavu gospodinu Petriću," rekao je Davor, pružajući joj elegantnu šalicu na srebrnom pladnju. Približila se stolu devetka s pladnjem u rukama, pazeći na svaki korak. Kad je spustila kavu ispred direktora, on je podigao pogled s bilježaka i nasmiješio se. "Hvala vam," rekao je. "Savršeno za ovakvo kišno jutro." "Nema na čemu, gospodine," odgovorila je Maja, iznenađena što ju je uopće primijetio. "Želim vam uspješan govor." Zastala je, iznenađena vlastitom hrabrošću. No umjesto da je ignorira, Tomislav Petrić se nasmijao. "Hvala. Nadam se da ću opravdati očekivanja." Dok se vraćala prema šanku, Maja je osjetila kako joj obrazi gore. Razgovarala je s direktorom Adriatecha! Bio je tako pristupačan, tako... ljudski. Nije bio poput drugih poslovnih ljudi koji su često prolazili kroz restoran, tretirajući osoblje kao da je nevidljivo. "Što ti je rekao?" upitala je Tena znatiželjno kad se Maja vratila iza šanka. "Samo mi je zahvalio na kavi," odgovorila je Maja, ne želeći zvučati kao da je to bio neki veliki događaj. Ali za nju jest bio. Kroz prozore restorana mogla se vidjeti panorama Zagreba kako se kupa u jesenskom sivilu. Katedrala, Gornji grad, krovovi prekriveni crvenim crijepom. Maja je voljela ovaj grad, njegovu povijest i karakter. Nadala se da će jednog dana raditi u nekoj od impresivnih poslovnih zgrada koje su nicale na novim dijelovima grada, doprinoseći budućnosti svoje zemlje.