„Jedva ih mogu nahraniti“, rekla je žena. Kauboj je odgovorio: „Onda ću ih od sada ja hraniti.“ скачать в хорошем качестве

„Jedva ih mogu nahraniti“, rekla je žena. Kauboj je odgovorio: „Onda ću ih od sada ja hraniti.“

Divljina nikad ne pita i nikad se ne ispričava. Ona samo uzima sve što nije čvrsto ukorijenjeno ili dovoljno tvrdoglavo da preživi. Kad teksaško sunce tjednima spaljuje posljednje djeliće nade iz ispucalog tla, najteža odluka majke ne odnosi se na njezin vlastiti život. Na prašnjavom, udaljenom ranču gdje je vrući vjetar uglas šuštao mrtvim, požutjelim stabljikama kukuruza, tridesetšestogodišnja žena stajala je na rubu iscrpljenosti. Dva gladna, uplašena oka gledala su je iz sjene dok je gledala čudnog, pedesetogodišnjeg kauboja s vremenom izliječenim licem. Glas joj je bio tek nešto više od očajničkog šapta dok je izgovarala riječi koje su joj izlazile s usta stotinu puta noću u mraku. Jedva ih mogu nahraniti. Polako je namjestio svoj istrošeni, prašnjavosivi šešir. Nije skidao pogled sa žene. Pogled mu je bio miran, poput dubokog, nepomičnog jezera. U najvećoj tišini odgovorio je samo toliko. Onda ću ih od sada ja hraniti. Ova kratka, tiha rečenica ne samo da je u tom trenutku zapečatila sudbinu slomljene obitelji, već je i započela priču u kojoj su se pomiješali krv, zagušljiva prašina i posljednja prilika za iskupljenje.