У нас вы можете посмотреть бесплатно Anton Pavlovič Čehov – TUGA (Tekst) или скачать в максимальном доступном качестве, видео которое было загружено на ютуб. Для загрузки выберите вариант из формы ниже:
Если кнопки скачивания не
загрузились
НАЖМИТЕ ЗДЕСЬ или обновите страницу
Если возникают проблемы со скачиванием видео, пожалуйста напишите в поддержку по адресу внизу
страницы.
Спасибо за использование сервиса ClipSaver.ru
Anton Pavlovič Čehov – TUGA (rus. Антон Павлович Чехов – Тоска) / Kratka priča prvi put objavljena 1886. / Audio-video priča, Tekst, Zanimljivosti / Priču TUGA je Čehov prvi put objavio u "Petersburg Gazette" (rus. «Петербургской газете») br. 26, 16. januara 1886. godine pod pseudonimom Antoša Čehonte (osim ovog, Čehov je koristio i pseudonime: Brat mog brata, Čovek bez slezine, Doktor bez pacijenata. . . ). Za vreme Čehovljevog života, priča je prevedena na bugarski, mađarski, nemački, srpsko-hrvatski, slovački, finski, francuski i češki. Lav Nikolajevič Tolstoj je ovu priču uključio u lični spisak najlepših priča Čehova. TUGA Kome da izrečem pečal svoju? Večernji suton. Krupan i vlažan sneg lagano se vije oko tek upaljene svetiljke, i kao tanak i mek sloj pokriva krovove kuća, leđa konja, ljudska pleća, kape. Kočijaš Jona Potapov sav se beli kao priviđenje. Presavio se toliko koliko se god može saviti živo telo, sedi na svome sedištu i ne miče se. Da na nj napada i čitava humka snega, on, kako se čini, ne bi ni tada pomislio da ga strese. I njegovo konjče belo je i nepokretno. Svojom nepokretnošću, uglastim oblicima, nogama pravim i uštapljenim, on čak i izbliza liči na vašarski kolač od groša. Po svoj prilici, i ono je utonulo u svoje misli. Kako su ga odvojili od pluga, od poznatih slika iz polja, surih, običnih, na koje je navikao, i doveli ga ovamo u ovu dolinu plača, punu čudovišnih plamenova, neumorne huke i buke, i ustumaranih ljudi, mora da se zamisli... Otkad se već Jona i njegov konjičak ne miču s mesta. Još jutros izišli su iz svog staništa, a odmora još nikako nema pa nema. Već se i večernja magla spušta na grad. Blede svetiljke smenjuju se živom bojom i ulična gužva i vreva su sve jače. — Kočijašu, u Viboršku ulicu! — začu Jona poziv. — Kočijašu! Jona se trže i kroz trepavice ulepljene snegom ugleda čoveka u vojnoj uniformi, u šinjelu i sa kapuljačom. — U Viboršku! — ponovi vojno lice. — Ti kao da spavaš? U Viboršku! U znak pristanka, Jona zateže uzde, zbog čega se osuše čitave snežne naslage sa konjskih leđa i sapi. Uniforma sede u saonice. Kočijaš coknu usnama, isteže vrat kao labud, popridiže se i mahnu bičem više iz navike nego iz potrebe. I konj isteže svoju šiju, savi uštapljene noge i neodlučno se krenu sa svog mesta. — Kud si zabasao, đavole jedan?! — već na prvom koraku čuje Jona srdite uzvike iz tamne gomile koja se kretala unapred i nazad. — Kud te vrag tera? Drži desno! — Pa ti ne umeš ni da voziš! Drži desno! — ljuti se uniforma. Sa jednih karuca grdi ga kočijaš, gleda ljutito i s rukava stresa sneg; bio se ukrstio s njegovim sankama i ramenom udario o konjsku njušku. — Sve su to nevaljalci! — kaže uniforma zajedljivo. — Samo traže priliku da se sudare i da nalete na konje. Dogovorili se, nitkovi. Jona se osvrće na putnika i miče usnama. Želi nešto da kaže, ali iz grla se ne čuje ništa drugo nego promuklo šištanje. — Šta? — pita uniforma. Jona razvlači usta u osmeh, napreže grlo i šišti: — Sin mi umro, gospodine. . . Umro ove nedelje. — Hm!... A od čega je umro? Jona se celim telom okreće svome putniku i započinje: — A ko će ga znati? Mora da je od vrućice. . . Tri dana poležao u bolnici, pa umro. . . Božija volja. . . — Skreći, đavole! — odjeknu u sumraku. — Jesu li ti oči ispale, psu matori? Otvaraj oči! — Teraj, teraj. . . — veli putnik. — Ovako ni do sutra nećemo stići. Ošini de! Kočijaš opet izvija vrat, pridiže se sa sedišta i s nekom teškom gipkošću uzmahuje bičem. Posle se nekoliko puta osvrće na putnika, ali ovaj zatvorio oči i, kako izgleda, nije voljan da sluša. Dovede ga u Viboršku ulicu, pa onda okrete i stade pred krčmu, povi se na sedištu i opet posta nepomičan. . . Vlažan sneg opet prekriva belinom i njega i konja. Prolaze trenuci. . . Tri mlada čoveka, dvojica visoki i tanki, treći mali i grbav, idu trotoarom, gacaju u kaljačama i prepiru se. — Kočijašu, Policijski most! — viče grbavko promuklim glasom. — Trojica!. . . Dva groša! Jona zateže uzde i cokće. Malo je dva groša, ali njemu nije stalo do cene. . . Rublja, petak, sad mu je svejedno, samo da ima mušteriju. Mladići, gurajući se i psujući ružno, prilaze sankama, penju se i sva trojica odjednom sedaju na sedište. . . . (Tekst cele priče: https://balasevic.in.rs/anton-pavlovi... ) 1886. Anton Pavlovič Čehov Prevod: Kosara Cvetković, red. B. Kovačević Video i audio obrada: Bistrooki tim, 11. 11. 2025. / @bistrookikutak Naši sajtovi: https://balasevic.in.rs/ i https://antologija.in.rs/ Facebook: / bistrooki.kutak Instagram: / bistrooki.kutak X (Twitter): / rimovanje Zabranjeno je preuzimanje audio i video snimaka sa našeg kanala i postavljanje na druge YouTube kanale, facebook / instagram, X, TikTok i ostale društvene mreže, internet portale i uopšte reupload naših video i audio klipova. Ispoštujte nečiji trud, podelite link videa, nije teško biti fin :)