1930. Šestinska svadba скачать в хорошем качестве

1930. Šestinska svadba

Gradska regija podijeljena je na nekoliko etnolokaliteta i to Zagrebačko, Vrapčansko, Zaprešićko, Samoborsko, Jaskansko, Sesvetsko, Zelinsko i Kalničko prigorje. Zagrebačko prigorje čine sela sjeverno od urbane gradske jezgre koja su smještena od istoka na zapad po južnim dijelovima Medvednice. Iako su sela u Prigorju vrlo kompaktna, osnovne lokalitete Zagrebačkog prigorja čine Šestine, Gračani, Remete i Markuševec. Zagrebačko prigorje obiluje narodnim folklornim običajima koji su se u prošlosti razlikovali od sela do sela. Međusobno su se podudarali i ispreplitali, primali utjecaje drugih dijelova Prigorja te i sami utjecali na druge. Svadbeni običaji zauzimaju središnje mjesto u cjelokupnosti ljudskog življenja, a u Prigorju su se do 1965. godine, svečanosti održavale po starim tradicijskim obilježjima. Svadba se planirala dugo i pomno i održavala se (točnim) nepisanim slijedom događaja. Tradicijsko sklapanje braka počelo bi s ogledima budućih partnera. Nakon toga, išlo se u snuboke ili snoboke, odnosno u prosidbu i dogovor o mirazu. Nakon prosidbe, mladenci su se morali zapisati u crkvi za svadbu (zapis) te bi nakon toga imali zaruke. Na zarukama bi izmijenili prstene i postigli konačne dogovore oko svadbe. Zatim je slijedio odpravek (vožnja škrinja i ladica), mladenkine opreme u dom mladoženje te na kraju sama svadba. Na vjenčanje se išlo kod matičara u općinu, a zatim i u crkvu. Nakon toga bi uslijedio svadbeni pir, a svadba je trajala nekad i duže od dva dana. U Prigorju su se ljudi najviše bavili poljoprivredom te su stoga jedva čekali velike crkvene blagdane kada bi u nekom od prigorskih sela bilo proštenje i zabava. Svako prigorsko selo imalo je jedno ili više datuma u godini kada bi se slavilo nekog sveca što bi često značilo prekretnicu u društvenom životu. Prigorska sela bila bi i najudaljenija putovanja koje bi si seljaci mogli priuštiti te su tako proštenja bila iznimno važna za Prigorce koji su na taj način viđali rodbinu i stare prijatelje. Kada bi se nakon takvih svečanosti vraćali kući, svraćali bi u gostionice gdje se pjevalo, pilo i plesalo tradicionalne prigorske plesove. U tradicionalne folklorne prigorske plesove spadaju dva najosnovnija, a to su drmeš i polka. Za Prigorje je karakteristično izrazito i oštro drmanje tijela, koje je nekad bilo mnogo izraženije nego danas. Od brojnih varijacija polka i drmeša, danas se najčešće koristi Kriči, kriči tiček i Gračanska polka. Osim po pjesmama i plesovima, Prigorci su se razlikovali i po nošnjama. Prigorske nošnje karakterizira isti, osnovni tip, iako su se u konačnom izgledu neznatno razlikovale od sela do sela. Posebnost svake nošnje očitovala se po „muštri" koja je bila izvezena kao motiv. I muške i ženske nošnje izrađivale su se od domaćeg platna kojeg su tkali profesionalni tkalci. Žućkasto miješano platno (žutina) koristilo se za izradu svadbenoga ruha, dok se pamučno bijelo platno koristilo svakodnevno. Neke dijelove nošnje kao što su sukneni i krzneni dijelovi te opanke i čizme, izrađivali su majstori krojači i šusteri (postolari/opančari/čizmari). Za prigorsku nošnju često čujemo i naziv šestinska nošnja, što se formiralo u narodnoj svijesti kao posljedica trgovaca iz Šestina koji bi odlazili u Zagreb na plac ili žena koje su odlazile po prljavo rublje pa su nakon nekog vremena sve prigorske nošnje prozvane šestinskim. Zagrepčani nisu uviđali razliku. I muške i ženske nošnje šivale su žene sebi i svojim ukućanima, svaka po svojim kreativnim sposobnostima, a pojavom industrije i utjecajem gospodstva neki su se dijelovi mijenjali, a neki potpuno nestali (kao npr. ženska surina). Tijekom vremena promijenila se i uporaba nošnje pa je istisnuta kao jedini svakodnevni odjevni predmet. Zamijenila ju je jednostavnija i jeftinija odjeća. Danas se nošnja nosi u posebnim prilikama, za tradicijske svečanosti, blagdane i za potrebe folklornih društava (nastupi, smotre). Danas se Prigorje veže uz urbanu sredinu grada Zagreba, iako to područje ipak pripada selima pod Zagrebačkom gorom. Urbana sredina bila je sjecište trgovačkih, društvenih i kulturnih zbivanja gdje su svi imali jednaki utjecaj na samu jezgru. Unatoč tome, simboli kao što su prigorska nošnja, šestinski kišobran, tradicijske igračke i licitarsko srce postali su prepoznatljivi simboli i suveniri grada Zagreba, a svoje korijene, djelomično ili potpuno, imaju u Prigorju. #zagrebačkimemento #mementošetnjakrozvrijeme