Otišla je umjesto svoje prijateljice… i na kraju osvojila milijunaša скачать в хорошем качестве

Otišla je umjesto svoje prijateljice… i na kraju osvojila milijunaša

Mia Jovanović nije bila žena koja je donosila nepromišljene odluke. Imala je trideset i dvije godine, stan u Trešnjevci s pogledom na krovove koji su joj se u određenim satima činili najljepšim prizorom u gradu, i posao koji je voljela iskreno i bez rezerve — predavala je povijest arhitekture na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Njezin je život imao red koji nije bio hladan ni rigidan, nego jednostavno njen. Jutarnja kava bez žurbe. Bilježnice razvrstane po godinama. Šetnje Gornjim Gradom vikendom, kada su ulice još mirne i kada kamen pod nogama govori na način koji samo strpljivi mogu čuti. Nije bila žena koja posuđuje haljine i ide na večere na koje nije pozvana. I ipak. Bila je srijeda, početak travnja, i kiša koja je padala cijeli dan napokon je prestala neposredno pred večer, kao da je i sama shvatila da više nema razloga. Lena Blažević, njezina prijateljica od studija i jedina osoba koja je znala nasmijati je do suza priričom o stvarima koje drugima uopće nisu smiješne, ležala je u krevetu s temperaturom od trideset i devet stupnjeva, blijeda i nesretna, i gledala Miu onim posebnim pogledom koji je uvijek prethodio zahtjevu koji se ne može lako odbiti. "Znam što ćeš reći," rekla je Mia, stojeći u vratima Lenine spavaće sobe s kaputom još na sebi. "Naravno da znaš," rekla je Lena, i kihnula s dostojanstvom koje u takvim trenucima nije moguće ni glumiti. "I znaš i da ću te moliti svejedno." Pozivnica je bila na Leninom stolu — malen, krem-bijeli papir s utisnutim slovima i adresom jedne od onih privatnih rezidencija u Gornjem Gradu gdje se, prema svemu što je Mia čula od Lene, jednom ili dvaput godišnje održavale večere za ljude koji nisu trebali koristiti prezime da bi ih prepoznali. Lena je radila kao koordinatorica događaja za agenciju koja je takva okupljanja organizirala, i pozivnica je nosila njezino ime jer je njezino ime tamo i trebalo biti. "Samo se pojavi, sjedni, pojedi večeru i vrati se," rekla je Lena. "Nitko te neće ni primijetiti. To su večere gdje svi pričaju sami sa sobom i čekaju da netko drugi bude dovoljno zainteresiran da sluša." "Lena." "Sat i pol. Možda dva." "Tamo su ljudi koje ne poznajem." "Tamo su ljudi koji ne poznaju ni jedni druge i koji su previše pristojni da to pokažu. Bit ćeš kao kod kuće." Mia je gledala pozivnicu. Gledala je Lenu. Gledala je haljinu od tamnocrvene svile koja je visila iza vrata, ostavljenu onako kako je Lena uvijek ostavljala stvari — kao da su slučajno tamo, ali zapravo precizno postavljene...