Jama Ivan Goran Kovačić, Čita: Lydia C. Smith скачать в хорошем качестве

Jama Ivan Goran Kovačić, Čita: Lydia C. Smith

Ivan Goran Kovačić: Jama Čita: Lydia C. Smith I. Krv je moje svjetlo i moja tama. Blaženu noć su meni iskopali Sa sretnim vidom iz očinjih jama; Od kaplja dana bijesni oganj pali Krvavu zjenu u mozgu, ko ranu. Moje su oči zgasle na mome dlanu. Sigurno još su treperile ptice U njima, nebo blago se okrenu; I ćutio sam, krvavo mi lice Utonulo je s modrinom u zjenu; Na dlanu oči zrakama se smiju I moje suze ne mogu da liju. Samo kroz prste kapale su kapi Tople i guste, koje krvnik nađe Još gorčom mukom duplja koje zjapi - Da bodež u vrat zabode mi slađe: A mene dragost ove krvi uze, I ćutio sam kaplje kao suze. Posljednje svjetlo prije strašne noći Bio je bljesak munjevita noža, I vrisak, bijel još i sad u sljepoći, I bijela, bijela krvnikova koža; Jer do pojasa svi su bili goli I tako nagi oči su nam boli. O bolno svjetlo, nikad tako jako I oštro nikad nisi sinulo u zori, U strijeli, ognju; i ko da sam plako Vatrene suze s kojih duplje gori: A kroz taj pako bljeskovi su pekli, Vriskovi drugih mučenika sjekli. Ne znam, koliko žar je bijesni trajo, Kad grozne kvrge s duplja rasti stanu, Ko kugle tvrde, i jedva sam stajo. Tad spoznah skliske oči na svom dlanu I rekoh: "Slijep sam, mila moja mati, Kako ću tebe sada oplakati..." A silno svjetlo, ko stotine zvona Sa zvonika bijelih, u pameti Ludoj sijevne: svjetlost sa Siona, Divna svjetlost, svjetlost koja svijeti! Svijetla ptico! Svijetlo drvo! Rijeko! Mjeseče! Svjetlo ko majčino mlijeko! Al ovu strašnu bol već nisam čeko: Krvnik mi reče: "Zgnječi svoje oči!" Obezumljen sam skoro preda nj kleko, Kad grč mi šaku gustom sluzi smoči; I više nisam ništa čuo, znao: U bezdan kao u raku sam pao. II. Mokraćom hladnom svijestili me. Ćuške Dijelili, vatrom podigli me silom; I svima redom probadali uške Krvnici tupim i debelim šilom. "Smijte se!" - ubod zapovijedi prati - "Oboce svima pred krst ćemo dati!" I grozan smijeh, cerekanje, grohot Zamnije, ko da grohoću mrtvaci; I same klače smete ludi hohot Pa svaki bičem na žrtve se baci. A mi smo dalje u smijanju dugu Plakali, praznih duplja, mrtvu tugu. Kada smo naglo, ko mrtvi, umukli (Od straha valjda, što smo ipak živi), U red za uške otekle nas vukli, I nijemi bol na stranu sve nas privi; (U muku čuli iz šume smo pticu); Provlačili su kroz uške nam žicu. I svaki tako, kada bi se mako, Od bola strašna muklo bi zarežo. "Šutite!" - rikne krvnik - "nije lako, Al potrebno je, da tko ne bi bježo." I nitko od nas glavom da potrese I drugom slijepcu ljuti bol nanese. Krvožednike smiri žičan lokot I umorni su u hlad bliski sjeli; I začuo se vode mrzli klokot U žarku grlu, i glasno su jeli, Ko poslije teška posla; zatim stali Jedan sa drugim da se grubo šali. Zaboravili kao da su na nas: Zijevali, vjetre puštali su glasne. "Eh, jednu malu vidio sam danas..." Dobaci netko, uz primjedbe masne. I opet klokot hladna vina ili vode Trgne slijepce - žica me probode. III. U mome redu počela da ludi Neka žena. Vikala je: "Gori! Ljudi, gori! Kuća gori! Ljudi!" A žica ljuto počela da pori Nabreknute, grozne naše uši. Na tla se žena ugušena sruši. "Dupljaši! Ćore! Lubanje mrtvačke! Sove! U duplja dat ćemo vam žere Da progledate! Vi, ćorave mačke!" Zareži pijan koljač kao zvijere I slijepcu nožem odcijepi lice Od uha, što se zaljulja vrh žice. Urlik i teški topot slijepe žrtve (Što bježeć kroz mrak uvis noge diže), I brz trk za njom, sred tišine mrtve, I tupi pad, kad lovca nož je stiže. O, taj je spasen! - rekoh svojoj tami, Ne opazivši da nas vode k jami. Srce je muklo šupljom grudi tuklo; Tad druga srca preko žice začuh. Lupanje ludo naprijed nas je vuklo. (Što srca skaču, kad u mraku plaču!) I od te lupe progledah kroz rupe: U jasnom sjaju misli mi se skupe. I vidjeh opet, ko još ovog jutra, Duboku jamu, juče iskopanu. Napregnuh sluh da čujem, kad unutra Uz tupi udar prve žrtve panu. Oštrom svijesti odlučih da brojim: Ja, pedeseti, što u redu stojim. I čekao sam. Skupljao sam točne Podatke: tko je već nestao straga, Tko sprijeda - zbrajo, odbijo, dok počne Udaranje, padovi. Sva snaga Mozga u jasnoj svijesti se napregnu, Da promjene mi pažnji ne izbjegnu. Negdje je cvrčak pjevo; oblak pokri Začas u letu sjenom cijelo polje. Čuo sam, kako jedan krvnik mokri, A drugi stao široko da kolje. Sve mi to zasja u sluhu ko u vidu, Sa bljeskom sunca na nožnome bridu. IV. Kad prva žrtva počela da krklja, Čuh meki udar, mesnata vreća Padaše dugo. Znao sam: u grkljan Dolazi prvi ubod, među pleća Drugi, a ruka naglo žrtvu grune U jamu, gdje će s drugima da trune. Netko se mrtvo ispred mene složi Il iza mene, riknuvši od straha, A ja udarce silnom svijesti množih, Odbijajući pale istog maha, Mada sam svakog - što kriknu, zagrca - Ćutio kao ugriz u dno srca. Čovjek iz jame jeco je ko dijete, Tek priklan; cikto jezivo mu glasak. Strepih da račun moj se ne pomete. Tad buknu u dnu bezdna bombe prasak. Tlo se zaljulja. Klonuće me svlada. Nestala u spas posljednja mi nada.