Izbacili su ženu s albinom kožom, ali apaški ratnik natjerao je pleme da plati za to скачать в хорошем качестве

Izbacili su ženu s albinom kožom, ali apaški ratnik natjerao je pleme da plati za to

Izopćena zbog svoje albinističke kože, mlada žena ostala je sama i nezaštićena. No, ono što njezino pleme nije očekivalo jest da će jedan apaški ratnik ustati protiv nepravde. Njegova odluka dovela je do sukoba koji će zauvijek promijeniti sudbinu cijelog plemena. Sunce je nemilosrdno pržilo pješčane ravnice Arizone tisuću osamsto sedamdeset i pete godine. Prašina se dizala s tla dok su kola prelazila preko neravnog terena prema malom naselju Whiteriver. Na kolima je sjedila Luna Morgan, djevojka neobične ljepote i još neobičnije kože - bijele poput netaknutog snijega, s očima boje ametista koje su se skrivale ispod širokog oboda šešira. Luna je imala dvadeset i dvije godine i cijeli život se borila s time što je drugačija. Rođena s albinizmom, uvijek je bila predmet znatiželje, a često i straha. Njezina je majka umrla pri porodu, a otac, liječnik koji je došao na Zapad tražeći novi početak, naučio ju je čitati, pisati i poznavati ljekovito bilje. Nakon što je njezin otac preminuo od groznice prije tri mjeseca, Luna je odlučila nastaviti prema zapadu, nadajući se da će pronaći mjesto gdje će biti prihvaćena. "Još samo malo do Whiterivera, gospođice Morgan," doviknuo joj je kočijaš, stariji čovjek po imenu Harlan koji je pristao prevesti je iz Tucsona. Luna je kimnula, stežući torbu s očevim medicinskim priborom i knjigama. "Hvala vam, gospodine Harlan. Nadam se da ću tamo naći novi dom." Harlan je sumnjičavo pogledao prema horizontu. "Gospođice, ako smijem reći... Whiteriver nije poput drugih naselja. Nalazi se blizu apaške rezervacije. Odnosi su napeti." "Čula sam da im treba liječnik," odgovorila je Luna. "Možda će cijeniti moje znanje više nego moj izgled." Kada su stigli u Whiteriver, Luna je osjetila poznate poglede - mješavinu čuđenja, straha i nepovjerenja. Naselje je bilo malo, s jednom glavnom ulicom na kojoj su se nalazili saloon, trgovina, ured šerifa i nekoliko kuća. Žene su povlačile djecu bliže sebi, a muškarci su prekidali razgovore da bi zurili u nju. "Gdje me možete iskrcati?" upitala je Luna Harlana. "Kod gospe Abigail," odgovorio je. "Ona vodi pansion na kraju ulice. Dobra je žena, iako pomalo čangrizava." Luna je zahvalila Harlanu i platila mu posljednjim novčićima koje je imala. Dok se približavala pansionu, osjećala je kako joj srce lupa. Ovo je bio njezin posljednji pokušaj da pronađe mjesto za sebe. Abigail Peterson bila je korpulentna žena pedesetih godina, s licem obilježenim godinama teškog života. Kada je ugledala Lunu na vratima, oči su joj se raširile. "Gospode Bože," prošaptala je, križajući se. "Što si ti, djevojko?" Luna je duboko udahnula, navikla na takve reakcije. "Zovem se Luna Morgan. Imam albinizam - to je stanje s kojim sam rođena. Nisam prokletstvo niti duh. Samo tražim sobu i možda posao. Kočijaš Harlan rekao mi je da vam se mogu obratiti." Abigail ju je proučavala nekoliko dugih trenutaka, a zatim je kimnula. "Uđi prije nego što te svi vide. Već imam dovoljno problema." Unutrašnjost pansiona bila je čista i uredna, s jednostavnim namještajem. Abigail je pokazala Luni malu sobu u stražnjem dijelu kuće. "Možeš ostati ovdje tjedan dana. Nakon toga, vidjet ćemo," rekla je. "Pet dolara tjedno. I najbolje da se ne pokazuješ previše po gradu. Ljudi ovdje su praznovjerni." "Hvala vam," rekla je Luna. "Čula sam da naselju treba liječnik. Moj otac je bio liječnik, i naučio me mnogim stvarima. Možda bih mogla pomoći." Abigail je skeptično pogledala Lunu. "Doktor Simmons umro je prije dva mjeseca. Ali ne vjerujem da će itko dopustiti da ih... netko poput tebe liječi." Luna nije odgovorila. Čula je takve riječi previše puta. Te večeri, dok je Luna raspakirala svoje oskudne stvari, čula je glasne glasove iz salona preko puta ulice. Prišla je prozoru i oprezno pogledala kroz zavjesu. Skupina muškaraca okupila se ispred salona, a jedan od njih, visok čovjek u šerifskoj značci, gestikulirao je prema pansionu. Začula se kucanje na vratima njezine sobe. Bila je to Abigail, blijedog lica. "Šerif McCoy dolazi. Čuo je za tebe," rekla je uznemireno. "Možda bi bilo najbolje da odeš sutra ujutro." "Ali tek sam stigla," pobunila se Luna. "Nisam učinila ništa loše." "To nema veze," rekla je Abigail. "Šerif McCoy ima snažan utjecaj ovdje. I ne voli ništa... neobično." Prije nego što je Luna mogla odgovoriti, začulo se glasno kucanje na glavnim vratima pansiona. Abigail je izgledala prestrašeno dok je odlazila otvoriti. Luna je čula duboki glas muškarca i Abigailin tiši odgovor. Zatim teški koraci po stepenicama. Vrata njezine sobe naglo su se otvorila, i pred njom je stajao visok, mršav muškarac s gustim brkovima i šerifskom značkom. "Tako dakle," rekao je, gledajući je kao da je neka životinja u kavezu. "Ti si ta bijela vještica o kojoj su mi pričali." "Nisam vještica, gospodine," rekla je Luna mirno, iako joj je srce divlje tuklo. "Imam medicinsko stanje koje se zove albinizam. Moj otac je bio liječnik—"