Miroslav Krleža: 'Pjesma mrtvom čovjeku' (recitira glumac Sven Lasta) скачать в хорошем качестве

Miroslav Krleža: 'Pjesma mrtvom čovjeku' (recitira glumac Sven Lasta)

PJESMA MRTVOM ČOVJEKU U spomen Zlatka Galla Čudna stvar. U tvojoj sivoj sobi gori svijeća, a tebe nema. U sivom ruhu austrijskog oficira ti već si stao pred sud Gospodnji. Da l' stojiš lijevo ili stojiš desno? Čudna stvar. U tvojoj sivoj sobi gori svijeća, i suton je, a tebe, dragi, nema. Titra plam po prljavom plafonu, a jedan drugi putnik, što u tvojoj sobi sada u grob putuje, taj pjeva neke tužne napjeve. Gle, cvatu jabuke. Ja gledam modro ljetno nebo, i kuću gledam žutu, kuću gledam mrtvu, a zrelo živi ova mrtva kuća u ćelijama crvenim mog mozga: srpanj je, i cvatu ruže. U sobama su zelene rolete popile sve svjetlo, pa je polutmina, i one gospe stare u svili krinolina na zidu u okviru šute crnom ovalnom. Ja čujem glas tvoj, tvoj čujem sad ja glas. To glupa neka pest oborila je nas, ti pao si i s tobom razdrti su pali djetinjstva našeg bijeli stjegovi. Stjegonošo tužni mrtve radosti, tvoj čujem sad ja glas. »PJESMA MRTVOM ČOVJEKU«, pjesma prvi put objavljena u knjizi Lirika (Zagreb 1919) kao dio ciklusa Pjesme bez poante, zatim u Knjizi lirike (Zagreb 1932) gdje je strofno organizirana, te u konačnoj verziji ciklusa u knjizi Poezija (Zagreb 1969). Jedna je od antologijskih pjesama o smrti. Posvećena uspomeni Z. Galla, Krležina prijatelja iz djetinjstva kojega je odnijela »neka glupa pest«, kao i niz drugih, »nekoliko milijuna Djece«, čega će se K. sjetiti nekoliko desetljeća poslije (1947) u posjetu Ludoviceumu. Pisana slobodnim stihom i neujednačeno strofno organizirana, ona je zapravo elegična tužaljka, diskretna i bolna intimna ispovijest nad prijateljem iz djetinjstva čije glasove još i sada čuje. Pjesnikov monolog, koji implicira razgovornu usmjerenost jer se obraća mrtvomu prijatelju, postiže osnovno lirsko očuđenje suprotstavljanjem prazne sobe sa svijećom i modrine ljeta, cvjetanja, izvanjske živosti, prirodnosti, dječje igre i polumračne starinske dekoracije sive sobe. ('Enciklopedija Krležijana') Lasta, Sven, hrvatski glumac (Pakrac, 8. IV. 1925 – Zagreb, 16. VIII. 1996). Bio je član hrvatskih partizanskih kazališnih družina. Nakon rata na zagrebačkome je Filozofskome fakultetu apsolvirao arheologiju i povijest umjetnosti, a 1948. završio Zemaljsku glumačku školu. God. 1948–53. bio je član zagrebačkoga HNK-a, a potom do 1965. Dramskoga kazališta »Gavella«. Idućih godina radio je kao slobodni umjetnik, najviše u zagrebačkome Teatru &TD, a nastupao je i u predstavama Dubrovačkih ljetnih igara. Djelovao je i kao kazališni pedagog na Akademiji dramske umjetnosti. Kao dragovoljac sudjelovao je u Domovinskome ratu. Pomno je promišljao svoje uloge djelujući s pozornice usredotočeno i racionalno. Istaknuo se kao Polugan i Gregor (M. Krleža, Vučjak i U logoru), Kreont (J. Anouilh, Antigona), Alceste (Molière, Mizantrop), Kirilov (F. M. Dostojevski, Demoni), Pozzo i Krapp (S. Beckett, U očekivanju Godota i Posljednja vrpca). Glumio na filmu i televiziji: Poslije predstave (omnibus Ključ A. Vrdoljaka), Mirisi, zlato i tamjan (1971) A. Babaje, Noć poslije smrti (1983) B. Ivande, Školjka šumi (1991) M. Međimorca. Kolumne što ih je objavljivao u Hrvatskome slovu objavljene su u knjizi Iz glumačkoga kuta (2000).