У нас вы можете посмотреть бесплатно HRONIKA SBIZS 478: Život u Krbavici kao ostvarenje sna o Lici или скачать в максимальном доступном качестве, видео которое было загружено на ютуб. Для загрузки выберите вариант из формы ниже:
Если кнопки скачивания не
загрузились
НАЖМИТЕ ЗДЕСЬ или обновите страницу
Если возникают проблемы со скачиванием видео, пожалуйста напишите в поддержку по адресу внизу
страницы.
Спасибо за использование сервиса ClipSaver.ru
Petočlana porodica Đapić u selu Krbavica, u Lici, staro i zapušteno seosko imanje obnovila je i pretvorila u svoj mali raj na zemlji na kojem uzgajaju životinje, obrađuju zemlju i žive u skladu sa prirodom, uz to negujući tradiciju i običaje svojih ličkih predaka. Pričajući o svom dvostrukom zavičaju, primarno dajući na značaju onom koji je nasledio od svoje majke Soje i deda Rade, naš veliki pisac i pesnik, Branko Ćopić, ovako je govorio o Lici; „Smatrao sam da je Lika moj zavičaj. Mi smo se uvijek nazivali Ličanima. I uvijek smo se, što se kaže, kecali sa drugom djecom, koju smo mi zvali bosanska djeca, iako su i njihovi stari, pradjedovi možda, porijeklom iz Like... Tako je u meni taj svijet moga djeda i moje majke, ta Lika, stalno blistao, i sjajio noću kao neki čarobni fenjer”. O toj Lici iz Brankove mašte, kroz priče o bosonogom detinjstvu, životu i odrastanju, napaćenom narodu čvršćem od tvrdog ličkog kamena, zvezdanom nebu nad Velebitom i prirodi koja od svake bolesti leka ima, pričali su, pisali i pevali mnogi. Ipak, ta Lika, ona koja „Čitav svet naseli a sebe ne raseli”, vazda pustošena, raseljavana i naseljavana i danas je, čini se, kao neka vremešna starica, zavisna od onih koji je svojom ljubavlju, odanošću i posvećenošću ponovo „na noge” podižu, dajući joj novi dašak života i potvrdu da nije zaboravljena. U jednom od njenih čeda, koje brdima i poljem grli kao brižna majka, kroz travu, poljsko cveće i lekovite trave, ponovo dečje noge u ličkim cokljama gaze, čuju se gusle, zacakle ukrasi na prsluku narodne nošnje, zaori se lički ojkan, a u sumrak dana, kada se svi poslovi obede i blago sito ode na počinak, opet se čitaju Brankove priče, oživljavaju uspomene i običaji iz predačkih vremena, ali i kuju planovi kako da sve opet bude „k'o nekada”. Krbavica joj je ime. Mesto u sastavu opštine Plitvička Jezera, svega 13 kilometara udaljeno od Korenice, koje je pre jednog veka brojalo više od 1200 stanovnika, danas ih ima svega dvadesetak. Planinski predeli oko Krbavice ogrnuti pašnjacima i livadama, pogodni za uzgoj stoke, nekoć su bili ispunjeni blagom, mahom ovcama i govedima, ali i plodno tlo za najrazličitije vrste žita, od zobi i ječma pa sve do heljde. Po nekoliko kuća u svakom delu sela, podeljene po prezimenima i zaseocima, jedne od drugih udaljene i po nekoliko stotina metara, jedan devastirani objekat osnovne škole, od nekadašnja dva, hram Svetog Ilije, koji se u novije vreme obnavlja trudom i zalaganjem Krbavičana i jedan od izvora pitke vode sve to, ukratko, opisuje ovu ličku oazu mira, najčešće zaklonjenu od svih pogleda. Krbavica je i selo u kojem je petočlana porodica Đapić svila svoje ličko gnezdo, mesto gde sve odiše radošću, životom i slobodom, kako to najmlađi Đapići često vole da naglase. Majka mi je iz Korenice, a otac iz Dalmacije, pa je Korenica i moje mesto rođenja. Tamo smo odrastali stariji brat, sestra i ja sve do rata i mogu reći da smo imali divno detinjstvo. Kad je otac stradao, a mi ’95. krenuli izbegličkom stazom ka Srbiji, otrgnuti smo od Like i daleko od nje morali nastaviti svoj život. U Beogradu smo završili škole, fakultete, zaposlili se i stvarali svoje porodice. Moji deda i baka su se vratili dve-tri godine nakon rata i od tada sam i ja, svake godine, ponovo dolazio svojoj Lici, tako da često imam osećaj kao da nikada nisam ni odlazio odavde – ukratko nas sa svojom životnom pričom upoznaje Nikola Đapić, najstariji član i muška glava Đapića u Krbavici.