Uspon na Visočicu i vrh Vito 1960mnv, prošli smo najljepšim grebenom u BiH скачать в хорошем качестве

Uspon na Visočicu i vrh Vito 1960mnv, prošli smo najljepšim grebenom u BiH

🏞️ Uspon na Visočicu — Greben kao iz bajke Mala ekipa poluplaninara — ovaj put samo Adis i ja. Maglajlije su ovaj put okupirale neke obaveze, pa smo sami krenuli u avanturu. Polazak iz Tušila (1250 mnv). Dok se mraz polako povlačio s obližnjih livada, staza nas je u početku vodila kroz gustu bukovu šumu. Već nakon pola sata našli smo se u amfiteatru Visočice — tom kamenom zagrljaju planine koji tiho šapuće da si na pravom mjestu. Nakon nešto više od dva sata uspona, uz znoj, smijeh i tišinu koja liječi, stigli smo na vrh Vito. Tu, na 1960 metara, svijet se širi kao dlan, pogled oduzima dah, a srce se stegne od ljepote. Na vrhu nas je dočekalo iznenađenje — naš sugrađanin i veliki zaljubljenik u prirodu, Mirnes Burkić. Penjao je drugim smjerom, ali završio na istom vrhu. Dok smo mi bili zauzeti snimanjem dronom, Mirnes je nastavio dalje, izvukavši se bez da nas počasti svojom čuvenom planinskom kahvom. Da peh bude veći, kad smo i sami htjeli skuhati kahvu, shvatili smo da smo zaboravili plin. Trenutak razočarenja, ali tako to ide — na planini se uvijek nešto mora zaboraviti. Odmor je bio dug, zaslužen, ispunjen pogledima i tišinom koja govori više od riječi. I pored saznanja da od kahve na Visočici nema ništa, prava čarolija tek počinje. Krećemo najljepšim grebenom u Bosni i Hercegovini — stazom snova, gdje svaki korak nosi pogled vrijedan pjesme. Greben je eksponiran, oštar i otvoren, nije za one koji se boje visine. Tu se hoda s poštovanjem, jer planina traži pažnju. Ali za one koji se usude — pruža nagradu kakvu rijetko gdje možeš doživjeti. Pogled na kanjon Rakitnice ostavlja bez daha. Duboko ispod nas, rijeka se probija kroz kamen kao da piše vlastitu pjesmu, a mi — mi smo samo svjedoci tog čuda. Preko Velikog i Malog brda, gdje trava šušti kao stari sevdah, dolazimo do Drstve. Tu planina pokazuje svoju dušu — široku, ponosnu, domaćinsku. Jer na planini se mogu sresti samo dobri ljudi. Na Malom brdu sreli smo dvojicu planinara iz Sarajeva, Sanela i Zaima. Nakon kratkog razgovora, već se počelo pričati o kahvi i našem zaboravljenom plinu. Dvojac je odmah predložio da kahvu skuhamo podno Drstve — da za kraj začinimo uživanje u planinarenju. Povratak u Tušila bio je kao povratak iz bajke. Umorni, ali puni — ne samo pluća, već i srca. Jer Visočica nije samo planina. Ona je priča. Ona je pjesma. Ona je Bosna.